no hate slika

I ispostavilo se kao izuzetno dobra odluka! Seminar koji je trajao četiri dana, uljepšao nam je februar 2015, i još nas jednom uvjerio u to koliko su drugari iz Podgorice izuzetni domaćini. Sklopili smo nova prijateljstva, podijelili iskustva iz naših škola, gradova i života uopšte. Čuli smo zanimljiva mišljenja o mogućem rješenju različitih problema, i opet smo se uvjerili da je ,Koliko ljudi toliko ćudi” svevremenska istina, pa samim tim se nerijetko dešavalo da se nijesmo saglasili u svemu i jak karakter svakog od nas je dolazio do izražaja u mnogim konfliktima. Ali na kraju krajeva zbog toga smo i izabrani baš mi. Mi, koji umijemo da kažemo tačno ono što mislimo.

Vratili smo se u našu školu puni utisaka. Gimnazija u Nikšiću mogla je da se pohvali time da ima pet vršnjačkih edukatora, kao i dvije profesorice koje su prošli trening program i sada su tu da stečena znanja i iskustva implementiraju među učenicima naše škole.

Na moje neizmjerno zadovoljstvo, mogu da kažem da ne samo da smo mi tokom radionica na sa učenicima podijelili ono sto smo naučili, već smo od njih čuli toliko novih stvari, mišljenja i iskustava; svaka radionica je trajala duže nego je bilo propisano, a vrijeme nismo mogli kontrolisati baš nikako, jer se izgleda urotilo protiv nas, pa nam je klizilo iz ruku. I svaka radionica donijela je nešto novo i što je mnogo važnije nekog novog u našem No hate timu! Pokazalo se da je naš strah od toga da nećemo biti shvaćeni i prihvaćeni među vršnjacima bio potpuno neosnovan.

Radionice smo radili timski, u parovima, a psiholog škole Anđela Milošević i profesorica engleskog jezika Tanja Bojić i profesorica italijanskog jezika Aleksandra Vulanović Djurković su nam pomagle da ideje prevedemo u djelo. Led su probile vršnjačke edukatorke Danijela Žižić i Nađa Stolica, koje su uz mentorsku podršku profesorice Tanje organizovale okrugli sto na engleskom jeziku. Profesorica je našla najbolji način da spoji lijepo i korisno, i pružila primjer kako se ova značajna tema može obrađivati na redovnim časovima. Izuzetno interesovanje naših vršnjaka nas je podstaklo da budemo još kreativniji, usledile su nove radionice timova Danijela i Nađa, Milica Jovović i Lazar Šćekić i Milica Jovović I Isidora Ivanović. Poseban talent za radioničarski rad pokazao je Lazar koji je učesnike oduševio svojim šarmom i smislom za humor, doskočicama i šalama koje su u pravim trenucima znale da dođu kao svijetla tačka u dubinama teme u koju smo sve više zalazili. Kroz druženje smo učili sve više, sve bolje, postajali smo bolji edukatori, a to što smo bili opušteniji za svaki vid komunikacije pomagalo nam je da prevazidjemo čak i tremu.

Naš No hate tim je rastao, novi članovi su pristizali i pružali su nam nove ideje, javila se ideja o formiranju No Hate Ugla u školi u kome će profesori i učenici i ubuduće timski raditi na suzbijanju govora mržnje. Kroz ovaj projekat smo stekli neprocjenjivo iskustvo. Ne možemo da kažemo da smo uspjeli i da smo ostvarili zacrtani cilj, jer cilj za koji se borimo mnogo je velik. Ali možemo da kažemo da smo svakim danom sve bliži istom. Tvitujemo zajedno, šerujemo stutuse na fejzbuku kao i slike na instagramu! Mi se borimo protiv govora mržnje!

I ne zaboravljamo ono najvažnije, a to je da promjene moraju da krenu od nas samih. I moraju da krenu odmah! Jer kako poslovica kaze: ‘’Najbolji dan da zasadite drvo bio je prije dvadeset godina. Drugi najbolji dan je danas!”
Milca Jovović, učenica